 Ovaj film je gumica za lažnu historiju koja nam je pisana stoljećima. |
 Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ: Posebno me zadivio sluh za pregled karaktera i oblika genocida gdje je fizičko uništenje bošnjačkog naroda samo jedan od njih. Prisilno iseljavanje, ekonomski genocid kroz agrarne reforme, isključivanje Bošnjaka iz vlasti, institucija i obrazovanja, prisilna asimilacija, pokrštavanje, zatiranje kulture i jezika, ubijanje istaknutih bošnjačkih političara, te da su o svemu tome morali da šute, su u filmu naznačeni kao jednako-agresivni oblici genocida. |
Krvave slike pokolja Bošnjaka u Rasovu oživješe pred mojim očima, plamenovi iz čardaka moga oca Husni-bega, vrisak tek dovedene nevjeste Naze i devetnaestogodišnje djevojke Zinke koje su skakale sa trećeg boja čardaka u smrt da bi sačuvale obraz, hropac umiruće moje bike Lale-hanume koja je pokrivala perom od šamije već mrtvog četvorogodišnjeg unuka (mojeg polubrata) Fahrudina pogođenog istim metkom, krici čipčije Fetaha i hizmećarice Zade koji su se kao živa buktinja valjali po travi. Rasovo je gorjelo u plamenu, ljudski lanac preko rijeke Lima se kidao, a mutni pomahnitali Lim nosio izbezumljene ljude, žene, djecu i konje dok su se u panici pokušavali domoći Nedakusa na drugoj obali. Sve je to treslo moje tijelo i moju dušu kao živa rana, podsjećalo me na ispovijest mojeg oca i drugih Rasovaca dok sam gledao scene sa premijere filma „Bošnjaci – genocid u kontinuitetu” Avde Huseinovića, u produkciji Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije (BANA) i potomaka i žrtava genocida koji žive u New Yorku.
Kino dvorana u Sarajevu je bila prepuna ljudi kojima su zaigrale slične slike iz vremena svojih stradanja, u svojim mjestima ili stradanja svojih predaka. Zategnuta lica muškaraca i tihi jecaji žena su bili refleksija zajedničkog bola dok su se na platnu redale slike, događaji, ispovjesti i komentari uglednih historičara, filozofa, uleme, političara, vojskovođa, umjetnika, očevidaca, žrtava.
Genocid nad Bošnjacima je trajao u kontinuitetu 300 godina i film o tome bi trebao trajati najmanje toliko: tri stotine godina. Potrebno je bilo uložiti ogroman napor, iskustvo i vrijeme da se sve to strpa u historiju stradanja bošnjačkog naroda i svede na dva sata kontinuiranog filmskog vriska.
Fascinirala me je spretnost autora u hronološkom prikazivanju genocida u kontinuitetu gdje se moralo preskakati mnogo, a reći sve. Samo su se mijenjala imena ljudi i mjesta, a akteri su uvijek ostajali isti: i zločinci i žrtve. Pažljivim odabirom ljudi i događaja, autor je uspio prikazati razmjere genocida nad Bošnjacima u vremenu i prostoru te dokazati jasnu, planiranu strategiju za istrebljenje Bošnjaka nakon slabljenja i pada Osmanskog carstva sve do današnjih dana.
Posebno me zadivio sluh za pregled karaktera i oblika genocida gdje je fizičko uništenje bošnjačkog naroda samo jedan od njih. Prisilno iseljavanje, ekonomski genocid kroz agrarne reforme, isključivanje Bošnjaka iz vlasti, institucija i obrazovanja, prisilna asimilacija, pokrštavanje, zatiranje kulture i jezika, ubijanje istaknutih bošnjačkih političara, te da su o svemu tome morali da šute, su u filmu naznačeni kao jednako-agresivni oblici genocida.
Otpor genocidu je pružan kroz oružani otpor na Nokšiću, u Novom Pazaru, Bosni, kroz pokušaje diplomatskih pregovora, ali i kroz više oblika ljudskih reakcija kao što je dobrovoljni odlazak na mučenje i gubilište ili mudro prihvatanje formalnog pokrštavanja radi očuvanja života.
Ne može čovjek a da ne primjeti dostojanstvenu mirnoću govornika svih učesnika koji su govorili o genocidu sa različitih aspekata. No, iz njihove mirnoće su ključali revolt i bol te punili i salu i srca mnogih ljudi koji su sa ove strane ekrana preživljavali i preživjeli istu golgotu, iste scenarije i iste izvršioce.
 Sa premijere u Sarajevu |
Pored mene u sali su sjedeli komandanti odbrane Dobrinje Faruk Jabučar, Denis Muminović i Samir Čajić, gazije, jedni od mnogih koji su odlučno stali u odbranu Bosne i nisu dozvolili da se, ono što se događalo na platnu desi i Dobrinji i Sarajevu. To je jedini recept koji će spriječiti dalje genocide, to je jedini jezik koji zločinci razumiju, a koji, ove naše gazije, briljantno govore.
Ovaj film je gumica za lažnu historiju koja nam je pisana stoljećima. Ovaj film je, između ostalog, raspršio mit o velikom „heroju“ o kome sam bezbroj puta slušao stihove „Gledala sam sa vrh Koma kuće Marka Miljanova“ , a koji je glavom bez obzira pobjegao u bici kod Nokšića, po cijenu da se udavi u Limu. U filmu je jasno razjašnjeno kako su oni kukavice i zločince pretvarali u heroje.
Kako neko od govornika reče, šteta je ovaj film nazvati kapitalnim djelom, jer je daleko iznad toga. Ovaj dokument je cementiranje sjećanja na genocide nad Bošnjacima kroz vjekove. Svi učesnici u realizaciji ovog projekta su se izdigli iznad uljuljkane bošnjačke mase, a posebno iznad bošnjačkih institucija, čiji je ovo zadatak trebao da bude.
Ovim filmom Autor i producentska ekipa su sigurno ušali u historiju kao čuvari bošnjačkog pamćenja. Na desetine prethodnih dokumentarnih filmova istog autora i iste problematike su, čini se, bili temelji za ovakvu grotesknu nacionalno-memorijalnu građevinu.
Na kraju filma smo šutke izlazili iz kino sale i tek sam tada vidio, od plača podbuhlo lice svoje supruge Sare Sabri. Vidim i druga lica su natopljena suzama, ali i ponosom. Čini se na tim licima je nestalo osjećaja krivice što nismo nestali, osjećaja koji nas je stoljećima opterećivao.