Category: Kultura

U New Yorku, petak, 2. jula, u Bošnjačkom islamskom kultirnom centru – Richmond Hill, održana je komemoracija u povodu 26. godišnjice od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Specijalni gost je bio nj.e. Sven Alkalaj, ambasador u Misiji Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima.
Nakon predavanja rahmeta žrtvama genocida, u ime organizatora zahvalnost ambasadoru Alkalaju je uputio hfz. Hako Omeragić, gl. imam IZ Plav-Gusinje u New Yorku:
– Vaša ekselencijo, uvaženi ambasadore Alkalaj, dobro došli i hvala vam što ste pored svih diplomatskih obaveza izdvojili vremena da ovdje u New Yorku, zajednički obilježimo 26. tužnu godišnjicu od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Hvala vam za sveukupni diplomatski angažman i borbu za državu Bosnu i Hercegovinu, od osamostaljenja do danas. Posebno vam hvala što u sveukupnim diplomatskim državnim obavezama na poseban način protežirate istinu o agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, ali i svim drugim ratnim zločinima nad nevinim civilima, rekao je hfz. Omeragić.

U nastavku Omeragić je govorio o višedržavnoj agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima:
– Dozvolite da naglasim o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici koji je izvršen u julu 1995. Sada nakon brojnih presuda pred internacionalnim sudovima, ali i Sud BiH, nedvosmisleno je utvrđeno da je nad Bošnjacima počinjen genocid u Srebrenici, kao i u drugim općinama, zločin protiv čovječnosti, udruženi zločinački poduhvat, kršenja zakona ali običaja ratovanja koji su se dogodili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.

Jasno je, genocid je planiran u vrhu državne politike Srbije sa svojim velikosrpskim nacionalističkim felijalama u BiH, s namjerom stvaranja Velike Srbije. To se nije moglo ostvariti bez masovnih egzekucija, ubistava, istrebljenja, etničkog čišćenja, a sve se to dogodilo u cijeloj Bosni, a posebno na području Srebrenice – “Zaštićene zone UN-a”, kada su planski provedena brutalna ubistava razdvojenih i zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka, odnosno od novorođenčadi do duboke starosti.

Genocid u regionu Srebrenice, a izvršili su Vojska i Policija srpske paradržavne tvorevine čiji je predsjednik bio Radovan Karadžić, sada već osuđeni ratni zločinac a pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića te vojnih ali i paravojnih formacija “Škorpioni” i druge slične četničke formacije koji su bili pod kontrolom MUP-a Srbije.
U genocidu su učestvovali ruski i grčki i dobrovoljci, ovo naglašavam posebno iz razloga ruskih diplomatskih osporavanja i napada na zvaničnike države BiH, koji svakodveno dolaze u samoj Bosni ali i UN-u, rekao je između ostaloga, pozivajući ambasadora Alkalaja da se obrati.

• I ove godine u julu se sjećamo nevinih civilnih žrtava genocida u Srebrenici, kao najveće tragedije na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. 26. godišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici, podsjeća nas i opominje da treba da istrajemo u borbi za istinu i pravdu, u cilju da se svi zločinci procesuiraju i kazne, – rekao je na početku obraćanja ambasador Sven Alakalaj.
  ambasador je podsjetio, najmlađa žrtva genocida koja će ove godine biti ukopana u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica i naći smiraj je Azmir Osmanović, kada je zvjerski ubijen imao je samo 16 godina. Zatim sedamnaestogodišnji Fikret Kiverić, što će do sada biti 435 maloljetnika koji su zvjerski ubijeni u genocidu, te se kao humanista i bh. diplomata s pravom pita ambasador Alkalaj:
  – Kome i zašto su kriva djeca i mladići? Kome i zašto su krive mučki ubijene žene i mladost Srebrenice i Bosne, kojima je uskraćeno pravo na život i nisu imali pravo na samoodbranu?!

Do sada je u Memorijalnom centru Potočari okopano 6,652 žrtve genocida, dok se još uvijek traga za preko 1000 ostataka žrtava.

• U Srebrenici za nekoliko dana jula 1995., organizovano i na sestematski zvjerski način likvidirano je više od 8300 ljudi. Što ukazuje da je dnevno ubijano i u masovnim grobnicama zatrpavano i skrivano preko 1000 ljudi. To potvrđuje, da je cilj jasan, da se potpuno zatre postojanje jednog naroda tj., Bošnjaka na tim prostorima države Bosne i Hercegovine. Ovaj planetarni zločin se dogodio pred očima cijelog svijeta, kaže ambasador Alkalaj, koji podsjeća:
  – UN su proglasile Srebrenicu zaštićenom zonom, a to je bilo sve, ali ne „zaštićena zona“. U Srebrenici je međunarodna zajednica pala na ispitu i potpuno izgubila kredibilitet! Zbog toga će Srebrenica zauvjek ostati crna mrlja na obrazu onih koji su mogli a nisu spriječili genocid! To će zvanično i UN priznati nekoliko godina kasnije. Da bi se donekle vratio ugled međunarodne zajednice, moraju se odlučno suprotstaviti onima koji negiraju genocid u Srebrenici i veličaju ratne zločince, – rekao je Sven Alkalaj, ambasador BiH u UN-u.

Ambasador Alkalaj je istakao da su međunarodni sudovi presudili da je u Srebrenici počinjen genocid. Doživotnim robijama presudili su zločincima Karadžiću i Mladiću, međutim brojni su drugi koji su također učestvovali u genocidu, zato moramo istrajati i budemo glasni da se svi zločinci privedu pravdi i genocid osudi.

• Presudama Simatoviću i Stanišiću pred Tribunalom u Haagu, još jednom se potvrđuje uloga Srbije u agresiji na BiH i učešće u gencodu, rekao je ambasador Alkalaj.

On je podsjetio da genocid u Srebrenici kao planetarni zločin obilježava se u mnogim državama u svijetu. Pozdravio je usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Crne Gore, ali i druge države koje su to uradile i koje će uraditi u narednom periodu.

• Ono što nam je u Bosni i Hercegovini neophodno jeste Zakon o zabrani negiranja genocida i da se zabrane slaviti zločinci koji su počinili genocid. To se konačno mora uraditi radi pomirenja i napretka budućih generacija u državi BiH, – zaključio je ambasador Alakalaj.
  

Svjedok genocida Srebreničanin mr. Senahid Halilović u julu 1995. putem smrti stigao je do slobode, nažalost njegovog oca i tri brata, kao i brojne članove uže i šire porodice srpski krvoloci su ubili u genocidnom pohodu. Senahid kaže da je preživio genocid u Srebrenici, te da svaki mjesec juli doživljava na poseban i težak način:
– Vjerovatno ću i preseliti u mjesecu julu, – rekao je vidno emotivanHalilović, nastavljajući:

• Jula mjeseca 1995.god, u Srebrenici i oko Srebrenice je više od 8372 osoba bošnjačke nacionalnosti na najbrutalniji način nestalo s lica zemlje. Juli mjesec, je mjesec sjećanja na žrtve najvećeg zločina u Europi nakon Drugog svijetskog rata. Taj zločin je presuđen kao genocid. Srebrenički genocid je široka tema o kojoj se mogu pisati tomovi knjiga. Na žalost o ovoj temi se govori uglavnom u julu za vrijeme komemoracija i vjerskih skupova gdje se odaje počast žrtvama, kaže Halilović.

On kao preživjela žrtva genocida, autor romana “Argentarija, Domavija, Srebrenica” na bosanskom i engelskom jeziku, naglašava:

• Potrebno je spominjati sve žrtve genocida i rata u vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu, a bilo ih je u velikoj mjeri širom naše države. Potrebno je napominjati kako političare svjetskih moćnika a i političare u Bosni i Hercegovini, tako i organizacije prije svih UN da je broj nevinih žrtva daleko veći od cifre 8372. Za preživjele žrtve genocida isti je izvršen od strane srpko-crnogorske vojske i policije paradržavnog entiteta tvz. rs u više mjesta Bosne i Hercegovine. Recimo samo u Podrinju uključujući i Srebrenicu prije jula 1995. godine je ubijeno 23000 lica bošnjačke nacionalnosti, dok je protjerano 250000 osoba. Njihova imovina je opljačkana a stambeni i vjerski objekti porušeni. Samo u Srebrenici od aprila 1992.god do kraja jula 1995.god ubijeno je 11558 osoba, kaže Halilović.

• Mi žrtve genocida govorimo jezikom činjenica i poručujemo svjetskim moćnicima a i političarima u BiH, preživjele žrtve genocida pamte, bilježe i interpretiraju istinu i nikada nećemo prestati da istinom i činjenicama prikažemo svijetu istinu. Mi jedino i imamo istinu, poručio je Halilović.
• Rat protiv Bosne i Hercegovine i genocid u Srebrenici i drugim mjestima je bila brutalna agresija vođena isplaniranim udruženim zločinačkim poduhvatima, zaključio je Halilović.
  
  U nastavku su se obratili Smajle Srdanović, predsjednik IZ Plav-Gusinje u New Yorku i dr. Mirsad Kriještorac, profesor na Univerzitetu u Floridi.

Moderator je bio Esad Krcić, gl. urednik Bošnjaci.net, a organizatori komemoracije Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA), Bosansko-hercegovački islamski centar NY, IZ & KC Plav-Gusinje u NY, Udruženje Veterana Armije i MUP-a RBiH, IC Montecello
BIKC Astorija i BICC Youth.  (Autor:  Esad Krcić, Bošnjaci.Net)

MAJKA BOŠNJAKINJA, SIMBOL BOLA I TUGE

 Zecovi kod Prijedora, prije 28 godina, 23. jula 1992., srpski agresor sa formacijima JNA, rezervisti, policija, razne terorističke četničke formacije, koje sada pakuju pod jednim imenom, vojska genocidne tvorevine, bez ijednog povoda, sa sofre su odveli i ubili šest sinova Have Tatarević; Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i supruga Muharema, kao i mnoge druge članove uže rodbine, rođaka, komšija.

Da to nije slučajnost već da je dobro pripremana agresija na cijeloj teritoriji države RBiH i genocid nad Bošnjacima, pokazuje i identičan slučaj u istočnom dijelu Bosne, kada su majci Naziji Beganović iz sela Đulići kod Zvornika, 1. juna 1992. godine, u Bijelom Potoku kod Đulića, srpski zločinci ubili šest sinova: Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu i Fahrudina, te supruga Mustafu. Srce Majke Nazije je trpjelo do septembra 2015., kada je prepuklo od bola, nepravde…, u tišini je preselila na Ahiret.

Možete li zamisliti taj monstrumski um i genocidni gen, bez ikakvog razloga i povoda, u jednom trenu majci ubiju nedužnu djecu, supruga, rođake… Samo bar na tren zamislite, šest sinova!!! Hej, šest sinova, šest nedužnih ljudskih života… Dok po BiH je niz još slučajeva gdje su zvjerski ubili po pet sinova, četiri, tri, dva i jednice sinove u majke…i da nakon svega velikosrpski zlikovački gen sve to negira, prijeti, petlja, laže… i ne samo da negira, već iz vrha države Srbije, SPC, SANU, kao i njihovi megafoni zla od Pala do Banja Luke, veličaju zločince i zločin genocida, i negiraju i to nakon niza presuda internacionalnih i domaćih sudova, i prijete novim ratovima, genocidom, to najbolje oslikava posjeta Trebinju snajperiste sa Jevrejskog groblja koji je u vrhu države Srbije.

Prijedorčanka Majka Hava je živjela u nadi, da će se ipak iz nekih tajnih srpskih logora smrti pojaviti njeni sinovi i suprug. Punih 21 godine, do 2013., je tako živjela u isčekivanju, kada su joj javili tužne vijesti da su u Tomašici kod Prijedora, najvećoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini, pronađeni kosti njenih šest sinova i supruga. Koji su 2014. godine identificirani, a 20. jula iste godine ukopani na kolektivnoj dženazi u Prijedoru.

Prošle godine, 2019., na Kurban bajram, u društvu vrijednog borca za ljudska prava Mirsada Duratovića, predsjednika Udruženja Logoraša Prijedora ’92, ujedno i člana Skupštine Prijedora, posjetio sam Majku Havu. Za ovu posjetu obavezala me bol koju godinama nosi Majka Hava, ali i njena velika porodična žrtva.

Za ovaj ljudski čin obavezali su me i ahbabi koji žive u New Yorku: braća Ago, Dino, Hajro i Adis Redžić, dr. Mersim Ziljkić, Muharem Purišić, Mirsad Šiljković, Nermin Bektašević, Neat Krkuti, hafiz Hako ef, Omeragić i Admir Ekmeščić. U njihovo i svoje ime, ispred Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije (BANA), kao tima Bošnjaci.net, u znaku pažnje uručio joj bajramsku hediju. Time se kolektivno suosjećajući sa Majkom Havom i njenih nevinih šest sinova i supruga, sa sveukupnom porodičnom žrtvom, te u znaku poštovanja prema Havinom majčinskom saburu, kao i sjećanje na ljudsko dostojanstvo, podsjećanje na čast i ponos bošnjačke majke za sva vremena. Sve to u znaku pažnje da sinovi Bosne i Sandžaka neće zaboraviti Havine sinove i supruga, insha’Allah – šehide, i njeno veliko majčinsko žrtvovanje, kao i sve žrtve genocida u Prijedoru i širom Bosne i Hercegovine.
Prijedor, prigradska naselja, MZ i sva okolna sela potpuno su istrijebljena od Bošnjaka i Hrvata… popljačkana i poručena… sve su džamije porušili… sve što je podsjećalo na Bosnu uništeno je… Kozarac, Rizvanovići, Bišćani, Hambarine, Zecovi, Gradina, Briševo, Čarakovo, Donja i Gornja Puharska, Ćela,  Sredice, Hegići, Rakovčani i sva druga gradska i prigradska naselja su istrijebljena … 20.jula 1992., srpski zlikovci su ubili 1600 civila. Dok je u genocidu ubijeno 3.176 Prijedorčana, od čega 256 žena i 102 djece. Kroz srpske logore smrti je prošlo više od 30.000 ljudi.

Prijedorom još uvijek šetaju ratni zločinci, što ujedno ukazuje da su u BiH Tužilaštvo i Sud još uvijek pod uticajem genocidne politike.

U Haškim tribunalom za ratne zločine na području Prijedora je osuđeno 18 Srba, dok u Sudu BiH 19, na 617 godina kaznu robije.

Gospodaru Svevišnji, podari žrtvama genocida Džennet firdeus, njihovim porodicama veliki sabur, a svim zločincima, njihovim porodicama i svima onima koji veličaju zločin i zločince, negiraju genocid i ratne zločine, džehenem na ovom i budućem svijetu. Amin!

U povodu preseljenja na Ahiret jednog od najboljih, najnagrađivanijih i najplodonosnijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika Isnama Taljića, Bošnjačko-Američka Nacionalna Asocijacija iz New Yorka, Bošnjaci.net i Udruženje „Pravda“, u petak navečer (20.10.2017.), u Gazi Husrev begovoj biblioteci u Sarajevu organizovali su večer „Sjećanje na knjižvnika Isnama Taljića“. O Isnamu Taljiću i njegovim djelima govorili su književnici, rodina, publicisti i prijatelji.

– Mislim da je dovoljno reći Isnam Taljić, da je dovoljno reći da je to čovjek koji je napisao 22 knjige, da je njegov „Roman o Srebrenici“ doživio 12 izdanja i preveden na nekoliko svjetskih jezika, da je „Roman o Srebrenici“ uključen u obaveznu školsku lektiru u Maleziji, rekla je između ostalog, publicista Elmedina Muftić, kolumnista web magazina „Bošnjac.net“, koja je vrlo nadahnuto moderirala ovo večer sjećanja i dove. Isnamov dprinos kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine je nemjerljiv. S toga smo odlučili da na ovaj način, još jednom, kažemo velik hvala, velikom čovjeku. Mi nismo ti koji odlučujemo, ali jesmo jedni od onih koji mogu i trebaju inicirati i uticati na one koji kreiraju bosanskohercegovački obrazovni sistem da se neka od njegovih djela nađu u obaveznoj lektiri naših obrazovnih institucija. Ovakvi književnici ne rađaju se svakodnevno već jednom u 100 godina. Svaki narod, pogotovo onaj malobrojni, kakav jesu Bošnjaci, treba biti ponosan što je imao ovakvog čovjeka. Do nas je hoćemo li znati iskoristit tu blagodet koju nam je Allah dž.š. spustio preko njega. Ovo jeste večer sjećanja na Isnama, ali je ujedno i večer borbe protiv zaborava, večer koja nas upućuje ali i opominje da se zrelost, poštovanje, opstanak, stabilnost države i naroda ogleda u njihovom odnosu spram kulture, umjetnosti, spram pojedinaca koji su svojim djelima ostavili trag u duborezu našeg postojanja. Ovo je večer koja vriskom govori da zaboravit nećemo – ko smo, šta smo i kome pripadamo. Večer je ovo i koja čita lekciju onima koji su morali, a nisu htjeli da kako za života tako i za njegova preseljenja priznaju Isnamu Taljiću, da nije bio samo književnik, već, nadasve, ljudska gromada.

– U žvotu imamo mnogo ljudi sa kojma smo u kontaktu, po rodbinskim, komšijskim i prijateljskim vezama i svaka od tih veza funkcioniše na različit način, istakao je Nezim Haliović Muderriz. Ipak, najčistije, najjasnije najprisnije su veze koje smo uspostavljali u teškim vremenima za našu domovinu i naš narod. Rahmetli Isnam Taljić je bio istinski patriota ove zemlje, čovjek koji je imao uvijek jasne stavove, koji je mrzio kukavice i poltrone. U isto vrijeme je bio čovjek od reda, rada, disciplne i samodiscipline, pun optimizma i nade u perspektivnu Bosnu i Hercegovinu. Volio je posebno svoju živopisnu Vlasenicu i Srednje Podrinje i čeznuo za njima. Osjećao se isto kao i ja ovdje na asfaltu, u šeheru nekako neprirodno, nekomotno i iščašeno. Sarajevska kahva i razgovori sa poznanicima nisu mu ni izbliza bili kao kahva u rodnom kraju, eglen uz gurabije sa rođacima i komšijma čiji su životi priča za sebe. Svaka ta kahva je za njega bila nova inspiracija, za razlku od ovih gradskih nakon kojih se insan nasikira i povazdan osjeća neki čemer u ustima i trbuhu. Takvog sam ga upoznao i kao takav je ostao do kraja svog života, pa i u vrijeme kada ga je pritiskala nepravda i nebriga institucija i pojedinaca.

Sjećanje na Isnama Taljića počelo je čitanjem odlomka iz njegovog djela „Romana o Srebrenici“ koji je štampan na više svjetskih jezika i do sada doživio dvanaest izdanja.
Anes Džunuzović je potom pročitao vrlo dirljivo pismo koje je u povodu ove večeri napisao akademk prof. dr. Ferid Muhić iz Skopja. Koji je između ostaloga u pismu naglasio:

– Otišao si, ali ne ode gluho Isname Taljiću! Ne ode kao fukara, već ode kao beg i dobrotvor! Ne ostavi ni svoju Bosnu ni svoje Bošnjake praznih ruku! Uvakufio si im svoju hediju, Isname! A velika je i obilata, raskošna i dragocjena je Tvoja hedija, toliko velika da se nikada neće moći poharčiti. Vazda će biti neophodna, uvijek će od nje biti hasne svim Bošnjacima. Velika je to hedija, sve ono što si napisao, sva ta moćna književna rijeka što je iz Tebe izvirala kao što si i ti bio veliki čovjek i veliki pisac, književnik najvećeg formata. Sada si uvakufio i svoje djelo i sebe, ostavio na amanet Bošnjacima i Bosni. Onakav kakav si bio za života – plemenit, odmjeren i mudar, uvijek ćeš ostati u srcima prijatelja i svih koji su te upoznali. I tvoje djelo će biti promovisano u sam vrh književnosti na bosanskom jeziku, ako ne od svih, ono svakako u antologijama kritičara koji iako nešto znaju o književnosti ipak sude po savjesti!, napisao je akademik Muhić svom prijatelju Isnamu. Pismo u cjelosti možete pročitati pod ovim LINKOM.

Nakon toga su, pored potipisnika ovih redova, o Isnamu Taljiću i značaju njegovih djela govorili njegovi prijatelji, poštovaoci, književnici, publicisti i saradnici: Elmedina Muftić, Nezim Halilović Muderris, Anes Džunuzović, Džemal Salispahić, Ivana Ina Mostarac, Sead Zubanović, Husein Omerović, Harun Hodžić, Fuad Kovač, Džavid Begović, Dženan Handžić i Isnamova supruga Elida Taljić.

Bili su to dirljive priče vezane za susrete, saradnju i drugovanja sa Isnamom Taljićem, priče koje su na trenutke mamile suze u očima prisutnih.

U ime organizatora ove manifestacije iz New Yorka, koji su prijatelji i poštovaoci djela Isnama Taljića, Harun Hodžić je Isnamovoj kćerki Džehvi Taljić, uručio stipendiju koja će joj olakšati školovanje. Imena sponzora bit će objavljena u godišnjem izvještaju pomenutog magazina. Inače, kako je Hodžić istakao, web magazin Bošnjaci.Net sa svojim prijateljima i čitateljima svake godine obezbijedi više stipendija bošnjačkim odličnim đacima i studentima u BiH i Sandžaku, bez jednog ili oba roditelja, ili iz socijalno ugroženih porodica, kako bi sa olakšicom nastavili sa školovanjem.

U povodu zakazane večeri “Sjećanje na književnika Isnama Taljića” organizatorima je stigao veliki broj pisama, hatarnama, pjesama i poruka, želeći da iskažu poštovanje prema liku i djelu Isnama Taljića i prijateljske veze koje su gajili. U povodu preseljenja na Ahiret Isnama Taljića, pjesnici Enes Topalović koji živi u Norvšekoj, Mustafa Balje na Kosovu i Enser Hodža u Švicarskoj, Nevres Mustafić u Sloveniji, posvetili pjesme koje objavljujemo u nastavku. Dok su književnica Šefka Begović-Ličina i Šahin Šihić posvetili eseje, koje ćemo zasebno objaviti kao autorske priloge.

Poruka ove večeri, okončane čitanjem odlomka iz Isnamovog romana „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke“, jeste ta da je Isanam Taljić iza sebe ostavio neizbrisiv trag, trag kojeg njegov prijatelji, poznanici i saranci neće dozvoliti da se ikada izbriše.