Author: BANA

Avdo Huseinović: Kada sam na inicijativu Bošnjačko-američke nacinalne asocijacije BANA i potomaka žrtava genocida i preživjelih žrtava genocida Plavi Gusinja, ušao u realizaciju ovog projekta nisam bio svjestan u kakvo minsko polje činjenica i neispričanih priča ulazim

Avdo Huseinović Hasan Karišik

Agilno Omladinsko udruženje „Tempo“ iz Vogošće, večeras (01.12,2016.) je ui Vogošći, u okviru svojih redovnih edukacionih predavanja, predstavilo dokumentarni film „Bošnjaci-Genocid u kontinuitetu“, autora Avde Huseinovića u produkciji Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije iz New Yorka. Radi se o neispričanoj video priči o višestoljetnom genocidu nad Bošnjacima na području cijele Bosne Hercegovine, Sandžaka i drugim državama Balkana. Film prati krvavu hronologiju genocida nad Bošnjacima, još od kraja 17. stoljeća, pa sve do Srebrenice u julu 1995.godine.

-Žalosno je da danas mlade generacije nemaju priliku da se kroz obrazovni sistem upoznavaju, ne samo o bliskim činjencama iz odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995.godine, već i o onome šta se našem narodu dešavalo kroz istoriju, u vijekovima iza, rekao je Hasan Karišik, predsjednik Omladnskog udruženja „Tempo“. Mi, ovakvim projekcijama filmova, predavanjima i drugim aktivnostima na neki način postajemo učitelji koji našem narodu prenose istinu o svemu onome šta nam se, u bliskoj prošlosti i još dalje, dešavalo.

– Kada sam na inicijativu Bošnjačko-američke nacinalne asocijacije BANA i potomaka žrtava genocida i preživjelih žrtava genocida Plavi Gusinja, ušao u realizaciju ovog projekta nisam bio svjestan u kakvo minsko polje činjenica i neispričanih priča ulazim, kaže Avdo Huseinovć. U tri stoljeća iza mnoge jezive priče bile su skrivne od naših očiju ili su bivale prekrajne tako da su nam se predstavljale kao herojska djela onih koji su zločine nad našim narodm činili. U vremenu iza učili smo neku iskrivljenu, izmišljnu historiju. Knjižvna djela preko kojih se projektovao genocid nad Bošnjacima nametana su nam kao ovavezna školska lektira. Još uvijek mi je teško shvatiti kako smo uopšt opstali. Mngo veći narodi od našeg, da su imali ovakvu krvavu prošlost, jednostavno bi bili iskorijnjeni. Ovim filmom mi smo uspjeli osvijetliti jedan mali broj zločina koji su nam se dešavali. S toga, historijska zadaća svih nas treba biti ta da sve sve neistine koje su nam bivale prezentovane izbacimo na površinu i prikažemo ih u pravom, istinitom, svjetlu. Genocidni talasi su još uvijek negdje blizu i ukoliko budemo uspavani mogli bi nas opet zapljusnuti.

Detalj sa projekcije filma

Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) u suradnji s Islamskom zajednicom i Kulturnim centrom Plav-Gusinje New York, Bosanskohercegovačkim islamskim centrom NewYork, Bosniak-American Community Center – Elmwod Park New Jersy, Islamskim centrom Montecello i Bošnjačkim islamskim centrom u Astoriji, organizirala je Bošnjačku kulturnu manifestaciju, povodom 25. novembra – Dana državnosti Bosne i Hercegovine, 20. novembra – Dana Sandžaka i upriličila promociju romana “Džafer-paša Koljindar” autora Avde Metjahića čiji su korijeni Koljindar (Koljenović).

Manifestacija je održana u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru u Richmond Hill. Program je počeo nakon klanjanja jacije namaza. Voditeljica prvog dijela programa Meliha Ibrić je kratko upoznala prisutne o samom programu, koji je podjeljen u dva dijela. Prvi dio programa je manifestacija obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine i Dana Sandžaka, a drugi dio promocija romana. Program je otvoren učenjem ašare iz časnog Kur’ana koji je pručio hafiz i imam-domaćin Hako-ef. Omeragić, dok su polazinice mekteba proučile fatihu pred dušu šehida.

Muharem Purišić, predsjednik Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije uputio je srdačne riječi dobrodošlice svim prisutnima, čestitao Dan državnosti BiH i Dan Sandžaka, i ukratko pojasnio sadržaj i važnost ove bošnjačke kulturne manifestacije.

DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE,
PROTIVZAKONITO NEOBILJEŽAVANJE,
UZ POPLAVE LAŽI, NEISTINA I MEDIJSKIH MANIPULACIJA

Nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine, prisutnima se obratio Miza Pašić, savjetnik ambasadara Bosne i Hercegovine pri UN, koji je upoznao prisutne o trenutnom političom stanju u Bosne i Hercegovini. Naglasio je važnost obilježavanja 25. novembra dana državnosti Bosne i Hercegovine, i ujedno pojasnio zašto je to važno. Ovaj praznik se na žalost ne obilježava u cijeloj Bosni i Hercegovini a za to nema ni jednog valjanog razloga. Stoga je on istakao da neobilježavanje je u stvari protuzakonito. Jedan od najstarijih bh. diplomata u svome obraćanju je istakao:

– Velika mi je čast i zadovoljstvo da danas zajedno obilježimo 25. novembar – Dan državnosti Bosne i Hercegovine i da vam se tim povodom, a na poziv organizatora, obratim.
Na žalost, ovaj državni praznik se, protivzakonito ne obilježava na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i često se u medijma i putem izjava neupućenih političara osporava, tako da je u jednoj poplavi laži, neistina i medijskih manipulacija, potrebno ponoviti vama poznate historijske činjenice.

Fokusirat ću se na jedno pitanje: Zašto mi danas slavimo 25. novembar kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine, i zašto je taj datum za nas toliko važan?

Počnimo od Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Austro-Ugarska dobila saglasnost velikih sila da okupira Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i Sandžak, da bi 1908. anektirala Bosnu i Hercegovinu u njenim hiljadugodišnjim granicama, a Sandžak vratila Otomanskoj državi. Od 1910. godine do izbijanja Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je bila corpus separatum, imala je vlastiti Ustav donesen 1910. godine, koji je Bosni i Hercegovini davao poseban pravni subjektivitet, sa vlastitim pravnim sistemom. Građani Bosne i Hercegovine u to doba bili su Srbi, Hrvati i Muslimani, i nisu tretirani ni kao Austrijanci ni kao Ugari, rekao je Pašić.

Dalje, savjetnik ambasadora BiH u UN-u pojašnjava period između Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata:

– Nakon Prvog svjetskog rata na područiju Jugoistočne Evrope formira se nova država pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u čiji sastav su ušle Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevina Srbija koja je prije toga anektirala Kraljevinu Crnu Goru. Vidovdanskim ustavom iz 1918. godine ova država se sastoji od oblasti, tako da su granice Bosne i Hercegovine praktično izbrisane i ona prestaje da postoji. Nakon političikih nemira i niza politički motivisanih ubistava, kralj Karađorđević uvodi šestojanuarsku diktaturu 1929. godine, pod sloganom “Jedna država, jedna nacija” donosi zakon prema kojem se država zove Kraljevina Jugoslavija, a koja je podjeljena na banovine. Banovine se nazivaju prema rijekama, pa tako postoje npr. Dunavska, Savska, Moravska i druge banovine, ali je Sarajevo bilo u Drinskoj banovini, a ne, kao što bi prema rijeci Bosni logičnije bilo u Bosanskoj banovini, čime Bosna i Hercegovina postaje praktično samo historijska kategorija koja se briše iz sjećanja ljudi koji pod pritiskom integralnog jugoslovenstva postaju pripadnici nove, jugoslovenske nacije.
Ta i takva Kraljevina Jugoslavija je 6. aprila 1941. godine slomljena udarom njemacke i italijanske vojne sile za samo 7 dana, a kralj je pobjegao iz zemlje. I poslije tako kratkotrajnog rata ponovo je uslijedilo prekrajanje teritorija, pa je Slovenija podijeljena između Italije i Njemačke, formirana je Nezavisna država Hrvatska pod okupacijskim snagama Njemačke i Italije, a na prostoru današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Dio Vojvodine je pripao Mađarskoj, Makedonija i dio Srbije Bugarskoj, Kosovo i Albanija su bile pod upravom italijanskih okupacionih snaga i Crna Gora je bila protekt pod okupacijom Italije, govori Pašić dok ga svi prisutni sa puno pažnje slušaju.

Onda se osvrće na antifašistički pokret i narodno-oslobodilačku borbu:
– Narodno-oslobodilački pokret, kako je sebe nazivao pokret otpora koji je vodio Tito, je ojačao i 1943. godine okupacijske snage i njihovi saradnici poveli su dvije velike ofanzive protiv ovog pokreta, jednu u januaru poznatu kao Bitka na Neretvi i jednu u maju iste godine poznatu kao Bitka na Sutjesci. I pored velikih gubitaka pokret je preživio i nakon što je u septembru 1943. godine fašistička Italija kapitulirala, a saveznici planirali sastanak u Teheranu, gdje bi dogovorili poredak svijeta nakon Drugog svjetskog rata, narodnooslobodilački pokret otpora je odlučio da donese dokumente u kojima će pojasniti ciljeve svoje borbe i zatražiti međunarodno priznanje. Strategija je bila da se na tradicijama antifašizma napravi nova država Jugoslovija koje će se sastojati od ravnopravnih federalnih jedinica odnosno republika. Prvo zajsjedanje Antifastističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, održano 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu je obnovilo hiljadugodišnje granice Bosne i Hercegovine i vratilo joj njeno historijsko ime Bosna i Hercegovina, te kao takvu uključilo, četiri dana kasnije na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u Jajcu u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, kaže bh. Diplomata, koji se s razlogom pita i pojašnjava:

– Dakle, šta to mi slavimo? Mi slavimo obnovu državnosti naše jedine domovine Bosne i Hercegovine i njeno vraćanje na historijsku pozornicu nakon 25 godina negiranja i brisanja iz pamćenja njenih stanovnika.

Ustavom iz 1974. godine Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina dobija još veću autonomiju i svog predstavnika u kolektivnom šefu države.
Tako su stvoreni važni preduslovi da u uslovima raspada SFRJ Bosna i Hercegovina sasvim legitimno istakne zahtjev da bude nezavisna samostalna država, što je i potvrđeno međunarodnim priznanjem u aprilu 1992. godine, od strane SAD i svih zemalja EU, a njih su slijedile i ostale zemlje. Međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine je ojačana, a napori na njenoj međunarodnoj afirmaciji su krunisani prijemom naše zemlje u Ujedinjene narode 22. maja 1992. godine.
Bez obnove državnosti 25. novembra 1943. međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine bi bilo mnogo teže, a možda i nemoguće i zato mi danas obilježavamo taj dan, istakao je Pašić.
Diplomata Bosne i Hercegivine Mirza Pašić iskoristio je kraj svojeg obraćanja da čestita Dan Sandžaka:
– Ovom prilikom želim da čestitam i 20. novembar Dan Sandžaka i da se prisjetimo da je u Pljevljima na ovaj dan zasjedao ZAVNOS, posebno ističući:
– Želim da se zahvalim svim onima bez obzira da li su rođeni u Bosni i Hercegovini, Sandžaku ili bilo gdje drugo, a koji su ugradili svoje živote i imetke, kao i na bilo koji način doprinijeli obnavljanju državnosti Bosne i Hercegovine.
S obzirom da sam završio mandat u Stalnoj misiji BiH pri UN-u, želim da se oprostim s vama i da vam poželim puno zdravlja poslovnog uspjeha i svaku sreću u životu, zaključio je Pašić koji je u toku obraćanja nagrađivan snažnim aplauzima.

Zatim je ispred sandžačke zajednice Nevzad Kurtagić govorio o 20. novembru – Danu Sandžaka, pojasnio da je Sandžak od 1689.godine pripadao državi Bosni i Hercegovini (jedan od 5 Sandžaka) sve do 1878. godine kada je berliniskim kongresom odlučeno da Bosnu i Hercegovinu okupira Austrougarska a peti sandžak ostane pod turskom upravom. Tako je bilo do 1912. / 13. godine (nasilno masovno pokrštavanje i strijeljanje Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja, progoni i tortura nad Bošnjacima s desne strane Drine), kada su i granice pomenutog Sandžaka izbrisane, jer je podjeljen između Srbije i Crne Gore. Samo 1914. godine oko 30,000 Bošnjaka se odselilo za Tursku iz oba djela Sandžaka. Treba istaći da su mjesta u oba djela Sandžaka, koji naseljavaju Bošnjaci, najnerazvijeniji djelovi sadašnjih država Srbije i Crne Gore. To su ujedno i djelovi pomenutih država s najvećom migraciom.

20. novembra 1943. godine u Pljevljima je osnovano i Zemaljsko antifačističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS), na kome su donesene smjernice buduće strategije narodnog oslobođenja, kao i oprijedjeljenje Sandžaka ka autonomiji.

Predsjednik IZ Plav-Gusinje hadži Smailje Srdanović je naglasio da Bošnjacima nema druge nego čvrsto ujedinjenje svih političkih, ekonomskih i drugih faktora, koji su od vitalne važnosti za Bošnjake. Bosna i Hercegovina je matica svih Bošnjaka to treba da je kristalno jasno i Bošnjacima a i drugima. Mi svoj obraz ne damo i mi ostajemo oni čija je majka Bosna, – podvukao je Srdanović. Mi smo to dokazali u minuloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, gdje je preko 200 Plavljana i Gusinjana dalo svoje živote u odbrani Bosne i Hercegovine.

Učešće u prvom dijelu programa je uzeo i Haris Kolenović, koji je prelijepim glasom otpjevao kasidu o Allahovom poslaniku Muhammedu s.a.w.s.

PROMOCIJA ROMANA DŽAFER PAŠA KOLJINDAR

Drugi dio programa odnosno promociju knjige „Džafer paša Koljindar“ autora Avde Metjahića vodio je dr. Mersim Ziljkić, koji je na početku pročitao dirljive stihove pjesme nepoznatog autora o Bošnjacima. Zatim je najavio gl. urednika Bošnjaci.Net Esada Krcića koji je izdavač kao i promotor romana na ovoj bošnjačkoj kulturnoj manifestaciji.

Krcić je u izlaganju upoznao o ključnim karekteristikama, da je roman “Džafer paša Koljindar” autora Avde Metjahića jedno izuzetno književno djelo. Recenziju na roman je napisao, jedan od vodećih intelektualaca na Balkanu i šire – filozof, akademik dr. Ferid Muhić, bivši predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i profesor na više prestižnih univeziteta u svijetu. Lektor romana je Šemso Agović, dok je jezička suradnica na knjizi bila i Adna Krilić Klapija. Naslovnicu je uradio Ervin Metjahić. Knjigu je štampala Izdavčka kuća El Kelimeh iz Novog Pazara. Da istaknem da je to jedina izdavačka kuća u Srbiji i Crnoj Gori na bosanskom jeziku, pa iako je bosanski jezik Bošnjacima garantiran ustavom u obje pomenute države. Ipak negdje je do tamo ‘onih’, a negdje itekako do onih naših političara i nazovimo ‘kulturnjaka’ koji su ispuzali do na vrh mindera, ali koji više vode brigu o tuđem jeziku.

Krcić je istakao: – “Džafer paša Koljindar” autora Avde Metjahića je roman o kojem će se tek pričati i prepričavati, posebno ljubitelji pisane riječi, tj. vi koji budete imali priliku i želje da pročitate roman i upoznate jednu od najvećih ličnosti našeg kraja, koji je igrom historijskih okolnosti bio potpuno nepoznat i na jedan način zaboravljen. Ustvari, možda je bolje reći, znali su nešto o njemu naše mudre pranane i pradjedovi, oni koji su historiju nosili u sebi, ali nažalost nije bilo dovoljno svjesnih i pismenih koji su trebali to zapisivati i ostaviti pisani trag za generacije koje dolaze nakon njih i koje će bistvovati na tim trusnim prostorima. Danas vidimo da je preseljenjem nekog od naših čuvenih starina, uz njih na bolji svijet preselio dobar dio bošnjačke ili albanske historije. Najbolji svjedok tome će biti Avdin roman koji je posvećen Džafer paši Koljindaru.

Dalje u izlaganju urednik Bošnjaci.Net i izdavač romana je rekao:
– Avdo radnju romana je započeo negdje oko 1830. godine… Kada sa rođenjem Džafera, još jednog Meminog muškara, stiže radost u kući djeda Ahmeda koji je gajio neskrivenu ljubav prema unucima a posebno prema tek rođenom Džaferu. Radost se proširla i bratstvo Koljindara odnosno Koljenovića, koji su, kako je po adetu, svi dolazili na čestitanje prinove.
Radnja romana se odvija o Džaferovom brzom napredku… o zijaretima kod tvrđave, tada čuvene Kršle… jaranstvo jednog bošnjačkog dječaka sa turskim askerima i juzbašom Emrulahom, koji se se igrali sa njim kao sa svojim djetetom, kačili mu sablju oko pojasa, baš kao da su ga od malehna opremali za velike bitke da čuva tadašnje Osmansko carstvo…

Uvodili bi ga u tvrđavu, hranili u askerskoj menzi. I tako bi iz dana u dan sijelio Koljindarski dječak Džafer sa turskom posadom i sejmenima, kada ga je zapazio bimbaša Alija Degistanac i zavolio ga kao svoje dijete. Svaki put kad bi odlazio na vojne bitke ili nekim službenim poslom dalje od Gusinja, nije zaboravljao donijeti neku hediju malom Džaferu, što ga je posebno činilo sretnim.

Dizdar tvrđave, mladi muselim Ali-beg, zavolivši malog Džafera sprijateljio se sa ocom Memom i posebno djedom Ahmedom, tako da se to prijateljstvo širilo ka bratstvu Koljindara.
U romanu ćete čitati o Đul begu, Hasan begu, uglednom vojnom strategu Ali paši Degistancu koji sa svojom hanumom i kćerkom jedinicom Zehrom ima izuzeteno veliku ulogu u Džaferovom životu, kojeg je zavolio kao svoje dijete, odvođenju na školovanje u Tursku, i konstantnu brigu za Džaferom, rekao je Krcić uvodeći u roman one koji ga budu čitali, podvlačeći:

– Čitanjem romana putovat ćete karavanom od Gusinja, preko Kosova, Albanije, Makedonije, Bugarske, Turske pa sve do Jemena. Zatim, bit ćete ovovremešni svjedoci o Džaferovom islamskom i oficirskom školovanju i napredovanju ali i svim bitkama kojima je Džafer komandovao i koje je vodio širom Osmanske carevine. Na taj način vidjet ćete kako je jedan Koljindarski dječak, koji se igrao oko Kršle na obali riječice Vruje, branio Osmansku carevinu i kako se zaslužno popeo na prijestolje – Paše.

Dalje, čitat ćete kako se stasavanjem rodi ljubav između Džafera i Zehre, kćerke jedinice Ali-paše Degistanca…njihovo međuosbno uvažavanje i oslovljanjavnje, ili kako ga hanuma Zehra dočekivala u njihovom dvoru:

– Hoš geldeniz, gospodaru! Baš mi je tvoj rani dolazak nedostajao.
A Džafer paša bi joj osjećajno odgovorio:
– Hoš buldum, mehlemu moje duše! Znam da sam ti nedostajao, kao i ti meni.

Još da naglasim, da je Džaferu sve godine nedostajala porodica u Gusinju, stalno je mislio o svima njima, slao pisma koja nisu stizala do njih. U toj želji je živio, baš kao što žive roditelji za evladom i obrnuto.

Često je odlazio na istanbulske pjace ne bili sreo nekoga ili čuo govor iz svojeg zavičaja ispod Prokletija.

Po prenošenju neki su imali sreće da ga posjete. Kažu da je volio da zapjeva uz zvuke tambure. Dvije pjesme su se odvajale koje je on volio pjevušiti. U prvoj ističe ljubav prema Bosni:

Rasti bore, moj zeleni bore
da se pinjem tebi u vrhove,
da pogledam ka Bosni gradove.

Dok u drugoj pjesmi ljubav prema zavičaju:

Humo moja, ta ljepota tvoja,
ljepota ti carev grad valjaše,
a visina Plava i Gusinja,
a širina gusinske čaršije”.

U romanu ćete spoznati njegovu ulogu posebno u vremenu prije i nakon Berlinskog kongresa kada je vodio veliku diplomatsku bitku da Plav i Gusinje da ne pripadnu Crnoj Gori. Naslutiti je, ali i prema svjedočenju tadašnjeg crnogorskog doplomate Gavra Vukovića koji u svojim Memoarima opisuje da je preko raznih diplomatskih kanala vodio diplomatsku bitku za ova dva gradića ali da ga je neki Džafer paša u svim poslovima ometao.
Svakako čitat ćete i neke od susreta tada sa Ali-begom Šabanagićem.

Da zaključim, Džafer paša je dobio sve bitke na bojnom ali i na diplomatskom polju, ali izgubio je samo jednu bitku, bitku sa bolešću. Preselio je na ahiret 1881. godine, pokopan je u Istanbulu.

Još jednom hvala Avdi Metjahiću, a Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija će razmotriti ideju o trajnom sjećanju na ovog našeg gaziju. Čut će se kako! – rekao je između ostaloga i zaključio svoje izlaganje.

Autor Avdo Metjahić je govorio o poteškoćama na koje je nailazio o sakupljanju građe iz arhiva Turske, ali isto tako ukazujući budućim istraživačima, da u turskim arhivama ima jako puno dokumentacije koja čeka otvaranje i novo istraživanje, pa ko bude želio i mogao bi i bilo bi poželjno da detaljnije istraži ličnost Džafer paše, kao i sve druge istaknute ali zaboravljene ličnosti iz bošnjačkog korpusa koji su bili na braniku ali i u vrhu Osmanskog carstva.

Kumrija Koljenović

h. Ago Koljenović

Kumrija i hadži Ago Kelonović zahvalili su se svom bratstveniku Avdi Metjahiću autoru „Džafer paša Koljindar“, što je istražio i posvetio ovaj roman njihovom rođaku tako značajnoj ličnosti o kome se nije znalo.

Na kraju, od svih prisutnih rijetko ko je izašao iz sale a da sebe nije obezbijedio primjerak romana sa posvetom autora Avde Metjahića.

Ovaj film je gumica za lažnu historiju koja nam je pisana stoljećima.

Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ: Posebno me zadivio sluh za pregled karaktera i oblika genocida gdje je fizičko uništenje bošnjačkog naroda samo jedan od njih. Prisilno iseljavanje, ekonomski genocid kroz agrarne reforme, isključivanje Bošnjaka iz vlasti, institucija i obrazovanja, prisilna asimilacija, pokrštavanje, zatiranje kulture i jezika, ubijanje istaknutih bošnjačkih političara, te da su o svemu tome morali da šute, su u filmu naznačeni kao jednako-agresivni oblici genocida.

Krvave slike pokolja Bošnjaka u Rasovu oživješe pred mojim očima, plamenovi iz čardaka moga oca Husni-bega, vrisak tek dovedene nevjeste Naze i devetnaestogodišnje djevojke Zinke koje su skakale sa trećeg boja čardaka u smrt da bi sačuvale obraz, hropac umiruće moje bike Lale-hanume koja je pokrivala perom od šamije već mrtvog četvorogodišnjeg unuka (mojeg polubrata) Fahrudina pogođenog istim metkom, krici čipčije Fetaha i hizmećarice Zade koji su se kao živa buktinja valjali po travi. Rasovo je gorjelo u plamenu, ljudski lanac preko rijeke Lima se kidao, a mutni pomahnitali Lim nosio izbezumljene ljude, žene, djecu i konje dok su se u panici pokušavali domoći Nedakusa na drugoj obali. Sve je to treslo moje tijelo i moju dušu kao živa rana, podsjećalo me na ispovijest mojeg oca i drugih Rasovaca dok sam gledao scene sa premijere filma „Bošnjaci – genocid u kontinuitetu” Avde Huseinovića, u produkciji Bošnjačko-američke nacionalne asocijacije (BANA) i potomaka i žrtava genocida koji žive u New Yorku.

Kino dvorana u Sarajevu je bila prepuna ljudi kojima su zaigrale slične slike iz vremena svojih stradanja, u svojim mjestima ili stradanja svojih predaka. Zategnuta lica muškaraca i tihi jecaji žena su bili refleksija zajedničkog bola dok su se na platnu redale slike, događaji, ispovjesti i komentari uglednih historičara, filozofa, uleme, političara, vojskovođa, umjetnika, očevidaca, žrtava.

Genocid nad Bošnjacima je trajao u kontinuitetu 300 godina i film o tome bi trebao trajati najmanje toliko: tri stotine godina. Potrebno je bilo uložiti ogroman napor, iskustvo i vrijeme da se sve to strpa u historiju stradanja bošnjačkog naroda i svede na dva sata kontinuiranog filmskog vriska.

Fascinirala me je spretnost autora u hronološkom prikazivanju genocida u kontinuitetu gdje se moralo preskakati mnogo, a reći sve. Samo su se mijenjala imena ljudi i mjesta, a akteri su uvijek ostajali isti: i zločinci i žrtve. Pažljivim odabirom ljudi i događaja, autor je uspio prikazati razmjere genocida nad Bošnjacima u vremenu i prostoru te dokazati jasnu, planiranu strategiju za istrebljenje Bošnjaka nakon slabljenja i pada Osmanskog carstva sve do današnjih dana.

Posebno me zadivio sluh za pregled karaktera i oblika genocida gdje je fizičko uništenje bošnjačkog naroda samo jedan od njih. Prisilno iseljavanje, ekonomski genocid kroz agrarne reforme, isključivanje Bošnjaka iz vlasti, institucija i obrazovanja, prisilna asimilacija, pokrštavanje, zatiranje kulture i jezika, ubijanje istaknutih bošnjačkih političara, te da su o svemu tome morali da šute, su u filmu naznačeni kao jednako-agresivni oblici genocida.

Otpor genocidu je pružan kroz oružani otpor na Nokšiću, u Novom Pazaru, Bosni, kroz pokušaje diplomatskih pregovora, ali i kroz više oblika ljudskih reakcija kao što je dobrovoljni odlazak na mučenje i gubilište ili mudro prihvatanje formalnog pokrštavanja radi očuvanja života.

Ne može čovjek a da ne primjeti dostojanstvenu mirnoću govornika svih učesnika koji su govorili o genocidu sa različitih aspekata. No, iz njihove mirnoće su ključali revolt i bol te punili i salu i srca mnogih ljudi koji su sa ove strane ekrana preživljavali i preživjeli istu golgotu, iste scenarije i iste izvršioce.

Sa premijere u Sarajevu

Pored mene u sali su sjedeli komandanti odbrane Dobrinje Faruk Jabučar, Denis Muminović i Samir Čajić, gazije, jedni od mnogih koji su odlučno stali u odbranu Bosne i nisu dozvolili da se, ono što se događalo na platnu desi i Dobrinji i Sarajevu. To je jedini recept koji će spriječiti dalje genocide, to je jedini jezik koji zločinci razumiju, a koji, ove naše gazije, briljantno govore.

Ovaj film je gumica za lažnu historiju koja nam je pisana stoljećima. Ovaj film je, između ostalog, raspršio mit o velikom „heroju“ o kome sam bezbroj puta slušao stihove „Gledala sam sa vrh Koma kuće Marka Miljanova“ , a koji je glavom bez obzira pobjegao u bici kod Nokšića, po cijenu da se udavi u Limu. U filmu je jasno razjašnjeno kako su oni kukavice i zločince pretvarali u heroje.

Kako neko od govornika reče, šteta je ovaj film nazvati kapitalnim djelom, jer je daleko iznad toga. Ovaj dokument je cementiranje sjećanja na genocide nad Bošnjacima kroz vjekove. Svi učesnici u realizaciji ovog projekta su se izdigli iznad uljuljkane bošnjačke mase, a posebno iznad bošnjačkih institucija, čiji je ovo zadatak trebao da bude.

Ovim filmom Autor i producentska ekipa su sigurno ušali u historiju kao čuvari bošnjačkog pamćenja. Na desetine prethodnih dokumentarnih filmova istog autora i iste problematike su, čini se, bili temelji za ovakvu grotesknu nacionalno-memorijalnu građevinu.

Na kraju filma smo šutke izlazili iz kino sale i tek sam tada vidio, od plača podbuhlo lice svoje supruge Sare Sabri. Vidim i druga lica su natopljena suzama, ali i ponosom. Čini se na tim licima je nestalo osjećaja krivice što nismo nestali, osjećaja koji nas je stoljećima opterećivao.