Nakon višemjesečnog snimanja na više lokacija u Rožajama (Sandžak), uz početak ovogodišnjeg Ramazan i šerifa, premijerno na Youtube kanalu je objavljen video spot kaside o čuvenom imamu Mulla Jakup ef. Kardoviću.
Kasidom o uglednom Mulla Jakup ef. Kardoviću, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija – BANA nastavlja projekat snimanja kasida audio i video spotova o sandžačkim bošnjačkim velikanima i braniocima našeg naroda i vatana domovinskog prostora.
Tekst kaside je napisao dr. Jahja Fehratović, kasidu je opjevao Hamza Škrijelj, dok je muziku i aranžman uradio poznati kantautor Eldin Huseinbegović. Naslovnicu kaside je uradio Selver Kardović, dok je kasida snimljenja u aražmanu Video producenta: Red In production.
Generalni sponzor i nosioc projekta je Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija – BANA, te ponosni Bošnjaci Rožaja – Sinovi Sandžaka, uz nesebičnu podršku Smajlja Srdanovića sa porodicom, hafiza Haka ef. Omeragića, Islamske zajednice Plav-Gusinje u New Yorku, Bratstvo Kardovića, KUD Vrelo Ibra – Rožaje, Sabahudina Fetića i Sandžak Media.
 U zlurado vrijeme Časti islama sjeme Jakupove sijede brade Junaštva brojna gradeS Kacubera i Bihora Usred ratnoga vihora Mulla Jakupova snaga Silnog dušmana razagna U zlurado vrijeme Preko Peštera, Sjenice U zlurado vrijeme Odbranom šeher Pazara U zlurado vrijeme Spasenje Srba i Jevreja U zlurado vrijeme Pred miruhom slobode U zlurado vrijeme |
U nastavku objavljujemo tekst o Mulla Jakubu ef. Kardoviću, iz rukopisa ”Znameniti Bošnjaci rožajskog kraja” rahmetli Besima Agića
Rođen je 1869. godine u Rožajama u bratstvu Kardovića, od oca mulla-Ahmeta i majke Nurke, rođ. Hubanić, iz Bijelog Polja. Srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim jagodicama, gusto negovana prosijeda brada sa izraženim obrvama i ahmedijom na glavi davali su mu strog i zagonetan izraz pun poštovanja i povjerenja. U svojem vremenu bio je jedan od obrazovanijih ljudi Rožaja i šire, pored maternjeg bosanskog govorio je još sedam jezika: arapski, persijski, turski, albanski, njemački, italijanski i makedonski. Djetinjstvo je proveo u krugu svoje porodice sa sestrama Emirom, Džemilom i Esmom koje se udaju: Emira u Peć za Aćifa Čavolija, Džemila za Abdulaha Zejnelagića iz Rožaja (odselili za Novi Pazar, gdje im i sada živi potomstvo) i Esma u Peć, u porodici Muljhadžu.
Rastao je i sazrijevao u kući u kojoj se klanjalo, tekbirilo, zikrilo i Kur’an učio, mnogo ranije od djeda mu hadži Suljage, Adilage, Nuradinage i Bejtage. Kao jedini muški potomak u porodici, vaspitavan je u islamskom duhu od svojih roditelja, rano spoznavši sveukupnu zbilju dunjalučkog života. Otac mu, mulla-Ahmet (uvakufio je zemljište za Kučansku džamiju), pratio je sva zbivanja u Osmanlijskom carstvu, i dešavanja na prostoru Balkana, kao i formiranje novih država Berlinskim kongresom 1878. godine. Sagledao je propadanje Osmanskog carstva plašeći se šta će novo vrijeme donijeti narodu Sandžaka. Učio je svoga jedinca hikmetu (mudrosti) da se drži vjerskih principa, istine i pravde, da ima vizionarski odnos i da sva dešavanja prima sa rezervom. Često mu je govoro; ,,Ne hitaj i ne mrzi nikoga. Samo Allah zna tajne našeg postojanja, života i smrti i ne radi drugome ono što ne bi volio tebi neko da uradi. Nemoj pokleknuti pred iskušenjima kojim će te Allah darivati. Budi pametan i čvrst. Nadahnut Kur’anskom Istinom i vjerom lakše ćeš podnositi sve prepreke koje će ti život darivati. Sagledaj prolaznost dunjalučkog života, i nemoj zasramiti sebe i svoje. Budi ponos porodice i svoga bratstva”. Tako je učen i vaspitavan od roditelja gazija i šehid mulla-Jakup-efendija Kardović.
Prvo vjersko obrazovanje savladao je u kući svojih roditelja. Mejtep i ruždiju završio je u Bijelom Polju, a veliku medresu u Skoplju. Poslije završene medrese radio je kao vojni imam u Beranama sve do propasti Osmanlija na ovim prostorima, 1912. godine. Za vrijeme Balkanskog rata živio je u Peć i u Baranima kod Peći, (8 godina), radeći kao imam. U tom vremenu upoznao je sve viđenije prvake Kosova, kao i neke učesnike Prizrenske i Pećke Lige: Šaban Polužu, Isa Boljetinca, Hasan Prištinu, Bajram Curija, Bislim Bajgoru, i druge (opjevan je uz ćitelije na Kosovu, Jakup-hodža kali barde’ — Jakup-hodža na bijelom konju). Ženio se tri puta. Prva mu je bila iz Balotića, (umrla je na porođaju sa ćerkom). Zatim se ženi sa Malićom Dazdarević iz Godova, sa kojom je živio u Peći, gdje mu je rodila troje djece: sina Sulja i dvije ćerke. Prva ćerka mu rano umire, a druga Rabija-Raba, (1907-1941) udaje se u Lukocrijevo. Poslije jednogodišnjeg neuspjelog braka vraća se, sa ćerkom Zumom, na Vuču kod oca Mulla Jakupa, gdje umire u 34. godini života, gdje je i ukopana. I žena mu Malića mlada umire u Peći gdje je i ukopana. Nakon nekog vremena Mulla Jakup odlazi u tazbinu (Godovo) na hatar povodom smrti Malićine. Tom prilikom su mu ponudili drugu devojku za ženu (kako nam je kazala Esma, ćerka Mulla Jakupova). Hankuša, strina Malićina, od tri ćerke koje je imala, nudila mu je jednu, kako kaza, ,,da mu ima ko djecu vidjeti”. Nakon izvjesnog vremena vratio se Mulla Jakup u Godovo po Hankušino (Dervišaginice) obećanje. Ušla je Hankuša kod djevojaka, u žensku odaju, i rekla ćerkama da ,,ona koja unese kahvu Mulla Jakupu neka se spremi da krene sa njim, a vi vidite koja će”. Na to je Rukija odmah odgovorila: ,,Ja ću mu unijeti kahvu, ali ti ga uzeti neću, majko”. Hankuša je, ne govoreći ništa, ušla u sobu kod musafira koji je muhabetio sa Dervišagom, domaćinom kuće. Kada je Rukija ušla, noseći kahvu, Mulla Jakup, ćejfeći je, reče domaćinu: ,,Pripsana ti ova djevojka, Dervišaga”. ,,Pa neka ti je hajirli, Mulla Jakupe, neko se mora brinuti za tu djecu,” odgovori mu domaćin. Tako se treći put oženio Malićinom prvom bratučedom, Rukijom. Sa Rukijom je imao osmoro djece; tri sina i pet ćerki: Jusuf, Medo i Bahrija-Beljo, ćerke: Fatima, Aiša, Đulšaha-Taha, Nurka i Esma. U Peć su mu rođeni Suljo, Rabija, Fatima, Aiša i Taha.
Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije, dolazi na Vuču, 1920. godine, na imanje svoga oca mulla-Ahmeta. Biševo je tada imalo status opštine gdje je mulla-Jakup radio kao državni imam. Zbog represalija i terora, koji je sprovodila Kraljevina Jugoslavije i njen krvavi mentor Kosta Pećanac, (mnoga sandžačka sela je opljačkao i Bošnjake poubijao), sandžački prvaci, 19. avgusta 1919. godine, upućuju Memorandum tadašnjem predsedniku Vlade, Ljubi Davidoviću, obaveštavajući ga šta Kosta Pećanac i četnici rade po Sandžaku. Nije bilo nikakvog odgovora. Javlja se otpor kod bošnjačko-muslimanskog stanovništva. Formiraju se komite koje se umnožavaju, tako da je za kratko vrijeme svako selo u Sandžaku imalo svoju komitu. Crnogorski napad na Šahoviće i Pavino Polje novembra 1924. godine, dolio je ulje na vatru prestravljenom i izbezumljenom stanovništvu Sandžaka. Iste godine, 12. decembra, Zarija Joksimović, na dužnosti Sreskog načelnika i isljednika, kreće sa džandarima u krvavi pohod rožajskim selima: Balotićima, Njegušima, Besniku, Baću, Pripeču i Bukovici, uzgred ubivši 21 osobu zbog muslimanskog imena. Nakon ovog zločina mulla-Jakup upućuje žalbu nadležnim organima u Beogradu ali bez uspjeha. Zato je kod Rožajaca i Biševaca stekao veliki autoritet.
Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata i nagodbom Njemaca i Talijana, Rožaje, već od maja 1941. godine, pripada italijanskoj okupacijonoj zoni u sastavu tzv. ,,Velike Albanije” i Pećke prefekture. Nosioci ,,velikoalbanske vlasti” u Rožajama bili su Sako Hadžialijagić kao predsjednik Opštine, Adem Kurtagić na dužnosti nonprefekta-načelnika sreza. Maja 1942. na dužnost sekretara nonprefekture u Rožajama postavljen je Šemsudin Hadri (komunista sa Kosmeta). Komandir žandarmerije bio je Ćerim Kurpejović, a vođa ,,Vulnetarskih jedinica” mulla-Jakup Kardović. One su organizovane avgusta 1941. godine, samo na prostorima gde je uspostavljena ,,velikoalbanska vlast” [1].
Zadatak im je bio da brane lokalno stanovništvo od razularenih četničkih formacija, koje su uništavale okolne bošnjačko-muslimanske sredine. (Jula 1941. godine, prilikom hvatanja tadašnjeg sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, Miladina Popovića, Krsta Filipovića, Miladinovog brata Mihaila i dvojicu drugova iz Kosovske Mitrovice koji su bili povjereni Hivziji Ćatoviću da ih tajno prebaci preko Raške, Novog Pazara i Rožaja na oslobođenu teritoriju Berana. Njima se u Novom Pazaru pridružio i Dedo Šehović. Putujući u iznajmljenom putničkom automobilu, uhvaćeni su u selu Vuča od strane Italijana. Strpali su ih u jedan od dva kamiona i poveli prema Rožajama. Na jednoj krivini u blizini Rožaja, Hivzija je neopaženo iskočio i pobjegao. Hivzija je odmah kontaktirao sa Ćerim-efendijom Zejnelagićem i Mulla Jakupom Kardovićem koji su ih spasili od sigurne smrti, jer su Italijani odmah saznali da su uhvatili komunističke rukovodioce sa Kosova). [2]
Na poziv Aćif-efendije Hadžiahmetovića, glavnog organizatora odbrane Novog Pazara, da im pritkne u pomoć, mulla-Jakup je organizovao sastanak sa rožajskim i seoskim prvacima, tražeći dobrovoljce da se priključe ,,Vulnetarskim jedinicama” u odbrani Novog Pazara od napada srbijanskih četnika. Ujedno obavještava prvake Peći i Kosova da i oni priskoče u pomoć. Tokom oktobra 1941. godine, u Novi Pazar došlo je preko 3.200 naoružanih Albanaca iz raznih krajeva Kosova i oko 1.800 naoružanih Bošnjaka-muslimana iz Rožaja, Biševa i Pešteri. [3] Pri samom ulasku u grad, i eleminisanjem četničkog mitraljezkog gnijezda, poginuli su bližnji rođak mulla-Jakupov, Ćamil Hajradinagin, i jedan Albanac, pobratim Suljov sa Kosova, dok je Suljo bio ranjen u ruku. [4] U toku novembra mjeseca četnici su organizovali tri napada na Novi Pazar i sva tri su uspješno odbijeni. Bilans ovog obračuna je bio porazan; od sredine jula do kraja decembra 1941. godine, izginulo je ukupno 507 osoba: 227 Srba, 136 Muslimana i 144 Albanca sa Kosova. Tome treba dodati i likvidaciju novopazarskih Jevreja (243) na Sajmištu u Beogradu. [5] U tom i takvom bezumlju i najvećoj opasnosti mulla-Jakup i ugledni građani Novog Pazara, spašavaju 420 lokalnih Srba iz grada. On se još ranije afirmisao kao zaštitnik Srba kako navodi Mušović za Mulla Jakupa. Srbi su pod oružanom pratnjom Muslimana uzeti iz svojih kuća i sklonjeni u sudske i zatvorske prostorije pod jakom stražom koja ih je štitila danonoćno. Komanda straže je bila povjerena mulla Jakupovom sinu Sulju.
Poslije uspješne odbrane Novog Pazara za Gaziju nije bilo odmora. Na poziv sjeničkog branitelja, Hasana Zvizdića, Mulla Jakup sa svojim vulneterima i dobrovoljcima priskače u pomoć Sjeničacima, 12. decembra 1941. godine, protiv partizana koji su prekršili dogovor da ne ulaze u Sjenicu. Mulla Jakup iako zagazio u osmu deceniju morao se boriti protivu aveti zla, koja je htjela uništiti i protjerati bošnjačko-muslimansko stanovništvo i sa prostora crnogorskog dijela Sandžaka. Četnički vođa Draža Mihailović, boraveći u Crnoj Gori pod italijanskom zaštitom, januara 1943. godine, naređuje mobilizaciju četnika za četvrtu ofanzivu protiv partizana. Mihailović je htio uzgred uništiti i muslimansko stanovništvo sa prostora Sandžaka. Naredio je crnogorskim četnicima pod vođstvom Pavla Đurišića da krenu ka Bosni, preko Sandžaka, i usput ,,očiste” sve pred sobom. U Bijelom Polju su 10. januara, 1943. godine, potpuno uništili 33 muslimanska sela, ubili 400 ,,boraca” (dječaka i staraca) i oko 1000 žena i djece. Nakon Bijelog Polja, februara mjeseca iste godine Mihailović nastavlja sa projektom čišćenja u Pljevljima, Čajniču i Foči. U februarskom četničkom pohodu jugoistočnih djelova Bosne ubijeno je 8.000 Muslimana. [6] Samo u Pljevljima je tada ubijeno 1.370 ljudi, najviše djece oko 26% do četvrte godine života. Poslije neuspjelog pokušaja četnika da pohara Gornji Bihor, koji su branili dobrovoljačke jedinice mulla-Osmana Rastodera, on obaveštava mulla-Jakupa da četnici kreću prema Rožajama, kako bi se povezali sa srbijanskim četnicima. Mulla-Jakup je odmah pozvao dobrovoljce da se priključe njegovim jedinicama u odbrani Rožaja.
Bitka na Kacuberu je počela 12. avgusta 1943. godine, u vrijeme ramazana. Mulla Jakup je spremio čovjeka na Kosovo da traži pomoć u ljudstvu i oružju, našta su se albanska braća odmah odazvala i stigla na Kacuber, podižući moral kod lokalnih branitelja. A front koji je na Kacuberu otvoren uspješno je odoljevao i trajao sve do oslobođenja Rožaja od strane partizana. U tom periodu bilo je dosta pogibaoca i ranjenih, kao i uspostavljanja čvrstih prijateljskih veza koje su trajale do smrti ovih branioca. Ovdje ću navesti neke interesantne događaje: Hivzijaga Fetahović i Šabanaga Bećiragić noseći hranu borcima Kacubera, 1944. godine, sreli su se sa partizanskom stražom. Na komandu ,,stoj” Hivzijaga je stao, dok je Šabanaga pobjegao pa je od stražara i poginuo, a ukopan je kasnije od grupe Albanaca koja ga je slučajno našla. Suljo, njegov sin, kazao mi je da ne zna gdje mu je grob. Hivzijaga je od strane partizana isleđivan i pušten. Uhapšen je od lokalnih vlasti Rožaja, zato što je pričao da su partizani bili korektni prema njemu i interniran u Beč gdje je i umro odbijajući da jede hranu koju mu vjera nije dozvoljavala.
Salihaga Agić je mitraljezom branio Kacuber, heftično bi tražio sina Umera da dođe da ga zamijeni, da bi se preobukao i malo odmorio. Kada su ga ranili i donijeli kući dolazili su mejštani da ga obiđu, čestitajući mu rane ,,mubarećusum ti rane, Salihaga”, ,,i vama Kacuber” odgovarao bi im on u šali. Bilo je puno događaja za pamćenje i pripovijedanje ali, nažalost, puno je toga zaboravljenog, a i prećutanog jer se nije smjelo javno govoriti o Kacuberu dugi niz godina. A branili su sebe, svoj sibijan i ognjište, i nikoga nijsu napadali, pljačkali, ubijali, silovali, klali i palili. Da li je grijeh i protivuzakonito braniti sebe od drugoga? Ili treba ići po onoj šerijatskoj: Napadnutom je dozvoljeno da se brani pri tome ne birajući sredstva. Od ovog taksirata koji je zadesio Bošnjake, jedino je i poslednje ishodište bila odbrana, a sve drugo je bio put koji ga je vodio ravno u ruke dželata. Da bih saznao što više o Mulla Jakupu, kao čovjeku, vjerniku, mualimu, roditelju, bratstveniku, komšiji, prijatelju, sugrađaninu, nisam mogao naći insana bilo koje vjere ili nacije da je rekao nešto ružno ili pogrdno za njega. Tako smo imali sreće da se čujemo i vidimo sa njegovom ćerkom, Đulšahom-Tahom, dvadesetak dana prije njene smrti. Ova čestita hanuma u svojoj 89. godini života, sa puno žala, topline i ponosa pričala je o svom rahmetli babu, natapajući suzama maramicu u mršavoj ruci.
,,Bio je mnogo blage naravi nikad nam nije viknuo, tepao nam je i davao lijepe nadimke. Često bi ga čula kako govori našoj majci, kada bi se naljutila na nas, ,,najveća Alahova blagodat su djeca, dunjaluk je sa njima okićen, budi dobra prema njima koliko možeš”. Najviše pamtim vrijeme koje smo proveli na Vučoj. Živjeli smo u velikoj porodičnoj kući zvanoj ,,kula”. Dolazilo nam je mnogo svijeta, nikada sami nismo bili, bilo ih je i sa Kosova došli bi na konjima, i tražili jomužu (ne kuhanu) vrniku da se napiju. Dolazili su i Pešterci, neki za savjete, drugi tražeći ga u muslihune. Imalo je raznih nevoljnika. Rat, kriza i bežanija uništavali su domove i razdvajali porodice. Kome je mogao pomoći nije ga vraćao bez ništa.” Na neka pitanja bila je dosta zatvorna. Plašila se, kako je kasnije kazala ćerki, da će nam time naškoditi kod vlasti. Sjeća se dolazaka Hasa Rožajca (Zejnelagića), sa braćom Redžom i Ramom, koji su kod njih boravili na Vučoj po nekoliko mjeseci, kao i za vrijeme rata kada su se krili kao komunisti. Tu su nalazili sklonište i zaštitu proleteri Hivzija Ćatović i Mustafa Pećanin. ,,Haso i braća su od babove sestre Džemile-udate za Abdulahagu Zejnelagića” kaza nam. Bila je u kući kada su mulla-Jakupa odveli, o čemu nije htjela pričati. Razgovor o mulla Jakupu sa Suljovim sinovima Rifatom-Rifom i Džemom, više je bio vezan za njihovog oca Sulja, kako nam rekoše: ,,Poslije smrti djeda nam Mulla Jakupa, babo je pobjegao u šumu krijući se 7 mjeseci, strahujući da i njega ne ubiju. Čitavu zimu bio je u izbjeglištvu krijući se u selima Bukovici, Crnokrpama, Besniku, i na Vučoj kod Dema Košute, da bi se na proljeće po nagovoru polubrata Jusufa, predao vlastima. Tada smo živjeli na Vučoj. Džemo nam je pričao kako je tri puta dolazila OZN-a kod kuće i vršila pretres, da bi uhvatili rahmetli baba. Prvi put su došli iz Tutina, a dva puta iz Rožaja. Kada su došli iz Tutina majku su pokušali da povedu sa sobom, mislili su valjda da će na taj način primorati oca da se preda. Bajro Dazdarević, majkin rođak iz Godova, bio nam je tada u posjeti i nagovarao nas da plačemo i vrištimo koliko možemo da bi je ostavili, što smo ga i poslušali. To nam je i pomoglo, nisu je poveli za Tutin”. Rifo se sjeća kao dijete kada su pobjegli u Tutin i stanovali u zgradi profekture, poslije smo došli na Vuču a djed nam, mulla-Jakup otišao je za Rožaje. Posjetili smo i Esmu najmlađu ćerku mulla-Jakupovu, ,,udatu za Selima Redžepija u Peći prije 44 godine” kako nam kaza u šali. Esma je rođena 1934. godine. Bolesna od šećera, bješe oslijepela ali se sjećala gotovo svih detalja njihove porodične tragedije, imala je jedanaest godina kada su joj baba ubili. Pričala nam je kako je čula, kada je 1912. godine, Mulla Jakup doselio u Peć, pa onda u Barane, gde je radio kao imam i starešina sela. ,,U Peći mu je rođeno troje djece od Maliće, a od Rukije Fatima, Đulšaha-Taha i Aiša. Kada smo živjeli na Vučoj, Jusuf i Nurka su išli u školu u Godovo, Fatima i Taha nisu išle u školu”. Esma nam je govorila o Mulla Jakupovom hapšenju i ubistvu ovako: ,,Prije ubistva babo je bio u Peći sa Suljom. Kada je htio krenuti za Rožaje, sestra Emira ga je nagovarala da je još rano da ide, ,,ko zna šta ti se može desiti” ali je on nije slušao. Kada je stigao u Rožaje, neko vrijeme nije izlazio iz kuće. Neki su saznali da je došao pa su dolazili da ga vide i sa njim muhabete. Trajalo je to tako oko desetak dana. Jednog dana došao mu je i predsjednik Suda Rožaja. Dugo su prijateljski razgovarali. Kada je krenuo, rekao mu je da bi trebalo da se preda i da nije nikakvo zlo napravio. ,,Baš zbog toga što se ne osjećam krivim neću da se predam, a ako im trebam tu sam”, odgovori mu babo. Naveče, istog dana oko 11 sati, majka je slučajno pogledala kroz prozor, govoreći: ,,Efendija, avlija je puna vojske”. ,,Neka, došli su po mene” odgovori babo. U tome se čulo kucanje na vratima. ,,Ko je” upita otac, ,,Narodna odbrana” – odgovori muški glas. Babo krenu da otvori vrata. Taha ujagmi prva i otvori ih, dok se babo nalazio iza nje. ,,Jesi li ti Mulla Jakup Kardović” upita jedan iz grupe gledajući baba. Jesam, reče mu on. Ajde pođi sa nama na saslušanje – kaza mu ovaj. Dok je babo tražio nešto toplije da obuče, među onima koje smo vidjeli prepoznali smo naše prijatelje i komšije, koji su tada vršili vlast u Rožajama. Pošto su ga poveli nakon 10-15 minuta čula se rafalna pucnjava. Majka je vrisnula: ,,Jadnoj meni, ubiše ga”. Bilo je to 11. febrara 1945. godine. Te noći u kući smo bile majka, ja i sestre; Taha, Nurka, Aiša, i brat nam Beljo. Plakali smo čitavu noć. Halo-Bija (Čelebija Ademović, rođ. Kardović), naša rođaka i prva komšinka, sa rođakom Idrizagom, otšla je da vidi šta je bilo. Kada ga je ugledala mrtvog u lokvi krvi na ulici, plakala je pokušavajući sa Idrzagom da ga donesu kod kuće. Neki od ubica pokušali su da ga ne daju, ali Abazaga Fetahović, tada komandant mjesta, rekao je: ,,Zar vam nije dovoljno što mu glavu uzeste, nego hoćete i narod na noge da dignete”. Tražio je da im dozvole da ga odnesu kući pomagajući im. Tada smo živjeli u kući Hamzagića koju je kasnije kupio Muharem-Mulje Agović. Dženaza je bila sjutradan. Halo-Bija je dovela mulla-Meda Pećanina, koji ga je ogaslio. Laneno krvavo platno, kojim ga je mulla-Medo obrisao, još se čuva kod potomaka ovoga šehida. Čitavo Rožaje bilo je opsadirano vojskom sve dok je trajala dženaza. Plašili su se njegovih saboraca, vuluntarskih dobrovoljaca i prijatelja. Dženaza je bila mala, jer je naređeno da niko ne smije iz kuće izaći dok se ne ukopa, završava svoju tragičnu priču ova čestita muminka očiju punih suza, ne ispuštajući tespih i maramicu iz svojih ruku. Tako je stradao, na pravdi Boga, gazija i šehid mulla-Jakup efendija Kardović.
Nije bilo suđenja, sudije, i porote, ni svjedoka, samo dželat i nevina žrtva u tamnoj zimskoj noći, čijoj čestitoj duši nisu mogli ništa sramno staviti na teret. Njegov jedini ,,grijeh” bio je što je štitio i sebe i druge od četničke krvave kame, i nerazumnog istrebljenja bošnjaka sa prostora Sandžaka. Štitio je i svoje krvnike koji su uznapredovali u novoj vlasti, zahvaljujući svojim grešnim rukama kojima su oduzeli mnogo života, zaboravljajući pri tome na savjest, moral i bojazan da će im se nešto desiti od Boga ili potomaka njihovih žrtava. Uzeti ihtijara (starca od 76 godina) iz toplog porodičnog gnijezda u februarskoj hladnoj zimskoj noći, ubiti ga (na 150 metara od kuće) sa 27 rana učinjenih rukom i nekih pojedinaca, van svake je pameti[7]. Jedan od njih se kasnije i hvalio kako je pucao u njega, kaza ćerka mu Esma. Najveća sumnja za mulla-Jakupovo ubistvo pala je na Dragišu Bućkovića, iz Dapsića, nosioca partizanske spomenice i oficira OZN-e, koji je kao informbirovac u zatvoru na Golom otoku pričao da ga je on ubio, kao i Zariju Joksimovića u Peći, Hadži Selima komandanta Čakora i mnoge viđenije ljude. [8] Ali njegov lik, merhamet kojim ga je Bog obdario, moral i djelo, njegov životni put, ostaće vječno upamćeni i živjeće u svim budućim generacijama Rožaja i Sandžaka, neće se zaboraviti kao što nije zaboravljen do sada. Velikani ne umiru oni žive sa svojim narodom sve dok taj narod postoji. Tako će vječno živjeti sve gazije i šehidi Sandžaka. Mulla Jakup je bio poput hrasta koji je svojom ogromnom krošnjom štitio dio sandžačkog prostora od mećave zlikovaca, od nerazumnih i bijesnih, koji su poput provale oblaka, uz grmljavinu i prasak munja, htjeli uništiti gnijezda u njegovim krošnjama.
Poštovani gazijo i šehidu, tvoje krhko tijelo predao si zemlji, sa dobrom će te narod pominjati. Neka ti ruh (duša) razgleda Rajske vrtove i neka te izabranim Allah nagradi. Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši, najveći među velikima, cijenjeni, uvaženi i poštovani branitelju, gazijo i šehidu mulla-Jakupe Kardoviću.
FUTNOSE:
1] M. Memić: Bošnjaci-muslimani Crne Gore, Almanah, Podgorica.
2] Rožajski Zbornik br. 6. str. 38 godina 1987.
3] E. Mušović: Novi Pazar i okolina, Beograd 1969.
[ 4] Po kazivanju Hazira Rasima Kardovića iz Stanbola.
5] E. Mušović: Tutin i okolina, Beograd, 1985. str. 93.
6] Isto.
7] A. Matović: Rožaje i okolina, ljudi i događaji.
8] Isto
